Gotovo svatko tko je ikada bio u nezadovoljavajućem odnosu, zna ove rečenice:
“Bit će bolje kad se on/ona smiri.”
“Bit će bolje kad prođe ovaj period.”
“Bit će bolje kad se promijeni.”
“Bit će bolje kad konačno shvati.”
Na početku to zvuči kao nada, strpljenje i zrelost. A često je samo odgađanje suočavanja s istinom. Zašto?
Zato što umjesto da gledamo kakav je odnos sada, mi živimo u verziji odnosa kakav bi mogao biti. Ne živimo u stvarnosti, nego u potencijalu.
Vide trenutke nježnosti, rijetke isprike, male bljeskove promjene.
I od tih sitnih povremenih trenutaka grade cijelu priču:
“Vidiš da može biti drugačiji/drugačija.”
“Samo mu/joj treba vremena.”
“Ja ga/ju razumijem.”
Ali razumijevanje nije isto što i zadovoljstvo.
Dok čekamo da se onaj drugi promijeni, mi se mijenjamo. Ali ne na način koji nas jača, nego: postajemo tiši, manje tražimo, manje se bunimo i manje očekujemo.
Polako spuštamo vlastite standarde kako bi nam bilo lakše ostati.
Navikavamo se na: manjak pažnje, hladnoću, neispunjena obećavanja, emocionalnu nedostupnost i nerazriješene konflikte.
I uvjeravamo se da “nije tako strašno”.
A jest. Samo smo se prilagodili.
Većina ljudi u nezadovoljavajućem odnosu živi u budućem vremenu:
“Kad se zaposli…”
“Kad prestane biti nervozan/na…”
“Kad odraste…”
“Kad nauči komunicirati…”
“Kad shvati koliko mi je stalo…”
Problem je što taj “kad” često nikad ne dođe. Zašto?
Zato što promjena nije stvar želje druge osobe da nas ne izgubi. Promjena je stvar osobne odgovornosti – i da, nekad će se motivi poklopiti pa će se osoba i promijeniti, ali mijenjamo se samo onda kad mi sami nalazimo smisao u toj promjeni. Naša patnja nije motivacija za nečiju promjenu.
Netko tko ne vidi problem u svom ponašanju, nema ni razlog da ga mijenja.
Ostajući u odnosu u kojem nismo zadovoljni, šaljemo sebi poruke:
“Moje potrebe nisu toliko važne.”
“Mogu još izdržati.”
I što duže to ponavljamo, to više vjerujemo u to.
A onda počnemo sumnjati u vlastiti osjećaj – pa se pitamo “jesam li ja problem?”, “jesam li preosjetljiv/a?”, “jesam li prezahtjevan/na?”
A često nismo.
Ako netko godinama funkcionira na isti način i pritom ne osjeća posljedice – zašto bi se mijenjao?
Ako vi ostajete, opraštate.
Vi se prilagođavate.
I takav odnos zapravo radi – ne za vas, ali za njega/nju da.
Ljudi u takvim odnosima rijetko ostaju jer im je dobro. Najčešće ostaju jer se boje – samoće, počinjanja ispočetka, priznanja da smo pogriješili, konačnog priznanja da ovo nije ono što smo za sebe željeli.
Lakše je nadati se.
Ako se prepoznaješ u ovome, ne moraš odmah donositi velike odluke.
Dovoljno je samo da budeš iskren/a prema sebi kad si postaviš ova pitanja:
“Da se ništa ne promijeni sljedećih 5 godina – bih li ostao/la?”
“Osjećam li se u ovom odnosu viđeno i poštovano?”
“Postajem li bolja verzija sebe u ovom odnosu?”
“Ostajem li zbog ljubavi ili iz straha od odlaska?”
“Bih li svoje dijete podržavao/la da ostane u ovakvom odnosu?”
Odgovori su često jasniji nego što mislimo.
