“Je li moguće da sam ja luđakinja jer ovoliko plačem?”
To je pitanje koje čujem češće nego što biste pomislili – a svaka žena koja mi ga postavi, misli da je jedina.
Žena sjedi preko puta mene. Funkcionalna. Samostalna. Radi. Brine o djeci. Dogovara logistiku. Potpisuje papire.
I onda navečer – raspad sistema. Suze. Panika. Misli koje se vrte u krug. Srce lupa. Tijelo drhti.
I onda dolazi najopasnija misao:
“Sa mnom nešto nije u redu.”
Pa hajmo razjasniti nešto vrlo jasno – iz perspektive realitetne terapije i zdrave psihologije.
Razvod je gubitak.
A gubitak aktivira cijeli emocionalni sustav.
Ne, nisi luda.
Nisi slaba.
Nisi pretjerala.
Ti si osoba koja prolazi kroz prekid odnosa koji je do nedavno bio temelj tvog identiteta.
TUGA JE NORMALNA – ČAK I AKO SI TI OTIŠLA
Ljudi često misle da ako si ti inicirala razvod – nemaš pravo na tugu.
To nije točno.
Možeš znati da je odlazak bio ispravan izbor
i istovremeno tugovati za onim što si željela da taj odnos bude.
Tuguješ za:
-
idejom obitelji
-
slikom budućnosti
-
sigurnošću poznatog
-
verzijom sebe koja je vjerovala da će “uspjeti”
Tuga nije dokaz da si pogriješila.
Tuga je dokaz da ti je bilo važno.
LJUTNJA JE NORMALNA – ČAK I AKO SI INAČE “TIHA, MIRNA I FINA”
Mnoge žene su odgojene da budu razumne, pristojne i da “ne rade dramu”.
Ali razvod izvuče bijes.
Bijes zbog:
-
nepravde
-
izdaje
-
godina koje su prošle
-
nepreuzetih odgovornosti
-
osjećaja da si nosila više nego što si trebala
Ljutnja nije znak da si zla.
Ljutnja je informacija da su ti neke granice bile pređene.
U realitetnoj terapiji govorimo o odgovornosti – ali odgovornost ne znači gutati emocije i ne pokazivati ih na van.
Odgovornost znači birati kako ćeš s njima postupati.
STRAH JE POTPUNO NORMALAN – ČAK I AKO SI “JAKA”
Strah od:
-
financijske nesigurnosti
-
samoće
-
osude okoline
-
hoće li djeca biti dobro
-
hoćeš li ikad više voljeti
Strah je reakcija na promjenu.
Razvod ruši strukturu na koju si bila navikla.
Mozak voli poznato. Čak i kad poznato nije bilo sretno.
Strah ne znači da ne možeš.
Strah znači da ulaziš u nepoznato.
OLAKŠANJE JE NORMALNO. KRIVNJA ZBOG OLAKŠANJA – TAKOĐER
Ovo zbuni mnoge.
Osjetiš mir.
Nema napetosti u zraku.
Nema hodanja po jajima.
Nema čekanja da netko opet pukne.
I onda pomisliš:
“Kakva sam ja osoba kad mi je lakše?”
Normalna si osoba.
Olakšanje ne briše tvoju bol.
Dvije suprotne emocije mogu postojati istovremeno.
To što osjetiš da ti je lakše ne znači da ti brak nije bio važan.
Znači da je dio tebe prestao živjeti u stalnoj borbi.
LJUBOMORA I USPOREĐIVANJE SU NORMALNI
Kad vidiš bivšeg da “normalno funkcionira”.
Kad ga vidiš nasmijanog.
Kad ima novu partnericu.
Čak i ako ga ne želiš nazad.
To dira ego. Dira sliku o vlastitoj vrijednosti.
To dira potrebu za važnošću i pripadanjem – dvije temeljne potrebe o kojima često govorim.
U realitetnoj terapiji govorimo da svatko od nas pokušava zadovoljiti svoje potrebe na najbolji način koji zna.
Kad vidiš drugu osobu da ide dalje, to može aktivirati tvoju nesigurnost.
To je ljudski.
AMBIVALENCIJA JE NORMALNA
Jedan dan si odlučna.
Drugi dan se pitaš jesi li uništila obitelj.
Treći dan želiš mir.
Četvrti dan želiš nazvati i vratiti se.
Mozak traži sigurnost.
Srce pamti lijepe trenutke.
Tijelo pamti stres.
To je unutarnji konflikt, ne ludilo.
PLAČ JE NORMALAN – ČAK I MJESECIMA POSLIJE
Plač je regulacija.
Tijelo izbacuje napetost.
Tijelo pokušava procesuirati gubitak.
Ako si godinama bila “ona koja drži sve pod kontrolom”, sada se otvara ventil.
To nije raspad ličnosti.
To je izbacivanje svega potisnutog.
Problem nije u tome što plačeš.
Problem bi bio da ne osjećaš ništa.
SUMNJA U SEBE JE NORMALNA
“Jesam li trebala više pokušati?”
“Jesam li previše zahtjevna?”
“Jesam li preosjetljiva?”
Kad brak pukne, mnogi automatski preuzmu 100% krivnje.
U realitetnoj terapiji stalno govorimo o osobnoj odgovornosti – ali osobna odgovornost nije isto što i samookrivljavanje.
U odnosu su uvijek dvije osobe.
Dvije percepcije.
Dva sustava potreba.
Dva izbora.
Zato nisi i ne možeš biti sama odgovorna za sve što se u braku dogodilo.
ZNAŠ KOJE JE NAJVAŽNIJE PITANJE?
Ne: “Jesam li luda?”
Nego:
“Jesu li moji trenutni načini nošenja s boli korisni za mene i moju djecu?”
Emocije nisu problem.
Načini ponašanja mogu biti.
Možeš biti tužna i ići na posao.
Možeš biti ljuta i ne vrijeđati.
Možeš biti uplašena i svejedno poduzimati korake.
To je odgovornost.
To je zrelost.
Možda se ne raspadaš.
Možda se restrukturiraš.
Razvod nije samo prekid odnosa.
To je raspad stare verzije identiteta.
A kad se stara verzija raspada – normalno je da je bolno i glasno.
Ako trenutno plačeš svaki dan – to ne znači da ćeš tako zauvijek.
Ako ti je teško – to ne znači da si donijela krivu odluku.
Ako si zbunjena – to ne znači da nisi sposobna.
Znači da prolaziš kroz proces.
I proces ima svoje faze.
I emocije.
I nijedna od njih sama po sebi nije dokaz da si “luđakinja”.
One su dokaz da ti je bilo stalo.
I da sada moraš naučiti nešto drugačije.
