Jedna od najčešćih rečenica koju klijenti izgovore u terapiji je:
“Ne želim kriviti svoje roditelje.”
I potpuno je razumljiva. Roditelji su činili najbolje što su znali, s onim što su imali, u uvjetima koje nisu birali.
Ali u terapiji se roditelji ipak pojavljuju. Ponavljaju se kao tema, vraćaju se iznova, i to ne zato što tražimo krivce – nego zato što su prvi odnosi temelj kroz koji učimo kako živjeti, kako voljeti i kako preživljavati.
Prema realitetnoj terapiji, svaki čovjek ima pet osnovnih psiholoških potreba:
- ljubav/pripadanje
- moć/kompetencija
- sloboda
- zabava
- preživljavanje
I ono što odrasli često zaborave jest da su metode za zadovoljavanje tih potreba naučili još kao djeca.
Ako je dijete naučilo da se ljubav dobiva poslušnošću, tada će i kao odrasla osoba pretjerano ugađati drugima.
Ako je dijete naučilo da se bliskost postiže brigom za druge, tada će kao odrasla osoba biti sklona preuzimati previše odgovornosti u odnosima.
Ako je dijete naučilo da je sigurnije šutjeti nego reći što misli, i to će ponijeti u partnerske odnose i prijateljstva.
Roditelji nisu “krivci” za te obrasce – ali jesu prve osobe uz koje ih učimo.
Realitetna terapija ne ide u prošlost da bi je analizirala radi same analize.
Ona ide u prošlost kako bismo razumjeli sadašnjost.
Pitanja koja se često pojavljuju u terapiji su:
- kako sam u svojoj obitelji učio/la zadovoljavati svoje potrebe?
- koje sam izbore imao tada? Što sam dobivao/la svojim izborima?
- što sam morao/la raditi da bih “pripadao/la”?
- kako sam štitio/la sebe u odnosima koji su mi bili važni?
Kad se ta slika razjasni, odrasla osoba odjednom vidi nešto oslobađajuće:
današnji izbori više nisu ograničeni onim dječjim izborima.
A to je temelj realitetne terapije:
svaki čovjek danas može birati ponašanje koje ga vodi prema životu kakav želi.
Također, način na koji su roditelji rješavali sukobe postaje naš “default” obrazac.
Ili ga ponavljamo – ili se protiv njega borimo.
Primjerice:
- ako su sukobi u obitelji bili glasni, možda danas pri prvoj frustraciji ideš u obranu ili eksploziju
- ako sukoba nije bilo (ili ih se skrivalo), možda danas izbjegavaš teške razgovore jer djeluju opasno ili “zabranjeno”
- ako su roditelji često kritizirali, možda si danas preosjetljiv/a na tuđu procjenu
- ako su bili emocionalno udaljeni, možda danas ne znaš kako tražiti bliskost bez straha od odbacivanja
Ponovno: to nisu osude – to su naučeni obrasci.
I zato u terapiji prvo osvijestimo obrazac i gdje smo ga pokupili, a onda tražimo i biramo nove načine ponašanja kako bismo zadovoljili svoje potrebe.
Roditelji su radili iz svojih uvjerenja, strahova, granica, rana i ograničenja. Kada ih razumijemo, ne radimo to da bismo ih opravdali, nego da bismo:
- prestali nositi teret koji nije naš
- vidjeli gdje su naše potrebe bile zanemarene
- shvatili kako smo morali prilagoditi svoje ponašanje kao djeca
- i osvijestili što danas možemo raditi drugačije.
Najveća snaga realitetne terapije je u kombinaciji dva procesa:
- razumijevanja korijena svog ponašanja – bez optuživanja,
- i preuzimanja kontrole nad sadašnjim izborima.
Ne možemo promijeniti što smo tada učili u tadašnjim okolnostima.
Ali možemo promijeniti što radimo danas – u partnerskim odnosima, u roditeljstvu, na poslu, u svakodnevnim razgovorima.
Kad osoba shvati zašto se ponaša na određeni način, taj trenutak često otvara prostor za slobodniji, svjesniji izbor.
Na kraju, nije najvažnije tko je što učinio u prošlosti, nego što mi danas biramo činiti sa svojim potrebama, odnosima i životom.
A tu počinje prava promjena.
