Mnogi ljudi na terapiju dolaze s istim pitanjima:
“Zašto mi se uvijek dogodi isto?”
“Zašto uništim nešto što mi je bilo dobro?”
“Zašto pobjegnem kad postane stabilno?”
Na prvi pogled, zvuči nelogično. Ako nam je u nekom odnosu dobro – zašto bismo ga kvarili?
Ono što u realitetnoj terapiji znamo je da nijedno ponašanje nije slučajno. I nijedno sabotiranje nije bez neke unutarnje logike. Iza toga uvijek stoji pokušaj da zadovoljimo neku važnu potrebu – samo na pogrešan način.
Zdrav odnos donosi sigurnost, poštovanje, bliskost i stabilnost.
I baš zato zna biti zastrašujuć.
Ako si odrastao/la uz:
- nestabilne odnose
- emocionalno hladne roditelje
- stalnu kritiku
- napuštanje
- nepouzdanost
tvoj živčani sustav nije naviknut na mir. Mir mu je nešto strano. Bliskost mu je rizična.
Kad ti netko napokon pokaže:
- dosljednost
- poštovanje
- interes
- dostupnost
u tebi se aktiviraju stari strahovi:
“Koliko će ovo trajati?”
“Kad će me ostaviti?”
“Kad će me povrijediti?”
I prije nego se to dogodi, ti se sam/a povučeš iz odnosa. Preventivno.
Svi imamo potrebu za moći, odnosno za osjećajem kontrole nad svojim životom.
Dobar odnos često djeluje kao prijetnja osjećaju kontrole, jer kad ti je stalo – više nema potpune “sigurnosti”. Postaješ ranjiv/a. Vežeš svoju sreću uz nečije ponašanje, nečiju prisutnost i odluke.
Za neke ljude je taj osjećaj ranjivosti nepodnošljiv i zato sabotiraju odnos da bi vratili svoj osjećaj kontrole.
Bolje je živjeti sa “Ja sam otišao/la”
nego “Netko me mogao ostaviti”.
Ljudi često kroz život razviju unutarnje uvjerenje “Ja nisam dovoljno dobar/dobra za ovakvu ljubav.”
Ljudi koji su dugo bili:
- zanemarivani
- kritizirani
- ponižavani
- emocionalno ignorirani
često u sebi nose sliku: “Sa mnom nešto nije u redu.”
U zdravom odnosu ta slika dolazi u sukob s realnošću i onda mozak pokušava “ispraviti” situaciju.
Kako? Tako da pronađe razlog za bijeg.
“Nije mi to to.”
“Nema strasti.”
“Dosadno mi je.”
“Ima mane.”
Naravno da ima mane. Svi ih imamo.
Ali ovdje one postaju izlaz.
Neki ljudi su toliko navikli na dramu i emocionalni kaos da ljubav izjednačavaju s napetošću.
Ako su odrasli uz svađe, manipulacije, prekide, pomirenja, hladnoću i nagle promjene – to im je poznato.
Njihov emocionalni sustav se na to navikao.
Mir im djeluje prazno. Stabilnost dosadno. Predvidljivost ih guši.
I onda nesvjesno stvaraju konflikt – provociraju, testiraju, udaljavaju se, nestaju.
Ne zato što ne vole –
nego zato što ne znaju živjeti bez kaosa.
Strah od stvarne bliskosti je još jedan od razloga sabotiranja odnosa.
Zašto? Prava bliskost znači:
- da te netko vidi
- da zna tvoje slabosti
- zna tvoje strahove
- vidi tvoje nesavršenosti
Za mnoge ljude je to najstrašnija situacija jer su razvili vjerovanje:
“Ako me stvarno upoznaš – nećeš me voljeti.”
Zato sabotiraju odnos prije nego budu potpuno “razotkriveni”.
Drže distancu.
Bježe kad postane ozbiljno.
Ne daju se do kraja.
Naizgled su hladni.
U stvarnosti su – preplašeni.
Kad osoba ne zna na zdrav način zadovoljiti svoje potrebe, poseže za destruktivnim načinima.
U realitetnoj terapiji govorimo o pet osnovnih potreba (ljubav i pripadanje, moć, sloboda, zabava, preživljavanje).
Neki od destruktivnih pokušaja zadovoljavanja svojih potreba u odnosima su:
- potreba za moći – kontroliranje partnera, povlačenje, manipulacija
- potreba za slobodom – emocionalno udaljavanje, izbjegavanje obveza i odgovornosti
- potreba za ljubavlju – ljubomora, testiranja, dramatični ispadi
- potreba za sigurnošću – stalno traženje potvrde, sabotiranje odnosa čim se osjeti nesigurnost
Nije problem u potrebi. Problem je u načinu zadovoljavanja iste.
Takvi odnosi se ponavljaju iznova jer ljudi ne mijenjaju svoj unutarnji obrazac.
Ako ne osvijestiš:
- svoje strahove
- svoja uvjerenja o sebi
- svoje potrebe
- svoje obrambene mehanizme
mijenjat ćeš samo partnere, ali ne i dinamiku odnosa.
I svaki put ćeš “slučajno” pokvariti nešto dobro i ostati s istim pitanjem u glavi:
“Kako opet isto?”
Da bi imali drugačije odnose, nije rješenje “naći bolju osobu” – nego prvo upoznati sebe.
Zapitaj se iskreno:
“Kad se povlačim?”
“Kad počinjem sabotirati?”
“Čega se tada zapravo bojim?”
“Koju svoju potrebu tad pokušavam zaštititi?”
Drugi korak je preuzimanje odgovornosti, ne u smislu krivnje – nego u smislu:
“Ja biram kako se ponašam.”
Treći korak je učenje novih ponašanja:
- kako tražiti bliskost bez drame
- kako postaviti granice bez bijega
- kako ostati kad postane neugodno
Kad upoznaš sebe i počneš mijenjati obrasce ponašanja kojima si štetiš –
onda više nećeš rušiti nešto što ti je konačno počelo biti lijepo!
